Wish you were here

Skoro je mjesec dana prošlo otkad sam zadnji put upalila računalo. Mislim da mi se to nije nikad dosad dogodilo i iako sam vam u zadnjem postu napisala da neću biti aktivna na blogu neko vrijeme, ipak nisam planirala nestati na tako dugo, ali.. Uvijek taj Ali.
Voljela bih da vam danas mogu pričati o lijepim stvarima, o putovanju i kako će mi ovo ljeto ostati u lijepom sjećanju.. Ali nažalost, istina je posve drugačija i žao mi je što ću vam možda danas s*ebati dan. Voljela bih da je najgore što mi se dogodilo upala onog temporomandibularnog zgloba (pas mater, to se samo meni može dogoditi!).

Sve je krenulo tog jutra kad sam se probudila s natečenim vratom i užasnim bolovima u lijevom uhu i umjesto na putu za Zagreb, završila na hitnoj tresući se kao prut. Naši su doktori tako brzi da sam uspjela naučiti izgovoriti otorinolaringologija, pet puta izbrojati sve pločice na zidovima i hodniku čisto da budem sigurna i niti paukovih mreža iznad moje glave, dok me vrlo 'ljubazna' sestra nije pitala "Šta oću?". Pa eto, bilo mi je dosadno kod kuće pa sam se došla malo ovdje zabaviti. Uslijedilo je mrcvarenje raznoraznim žlicama, štapićima, gazama, dok nije stigla dijagnoza - uho je ok, grkljan i ždrijelo isto, ali imam upalu temporokačmlhwuegkžnj zgloba. Brufen u granulama 3 x dnevno, na meniju samo kašice, ni slučajno ništa gristi ni žvakati, zijevati ni pod razno i kontrola za tjedan dana jer su limfni čvorovi napravili šoutajm i ako se uskoro ne povuku, idem na snimanje pa ćemo vidjeti što dalje.
Ne'š ti mene, provest ću ja svoj plan u djelo pa makar krepala putem. I drago mi je da jesam, jer sam se ponovno jako lijepo družila s puno dragih ljudi, posjetila neka super mjesta i obavila neloš shopping, iako dijelom u strašnim bolovima, a dijelom skačući po ulici uz uzvike živio brufenko, živiiioooo! Kažu mi da sam tih dana bila najzabavnija ikad. Oh, well.
Kod kuće je uslijedilo šarafanje stvari koje sam donijela iz Ikee, a onda i pripreme za bratićeve svatove i puna kuća ljudi. Nije bilo jednostavno, jer sam po prirodi veliki paničar i uvijek mislim a što ako ovo ili ono ne bude dobro, što ako, što ako.. Ali sve je i te subote prošlo u najboljem mogućem redu, bilo je veselo i isplesala sam se kako dugo nisam. U rezervnim cipelama.

Ali vijest koja me dočekala idućeg jutra me slomila, izvana i iznutra. Moj prijatelj s kojim sam odrasla, onaj koji me naučio voziti bicikl, onaj kojemu sam prvom povjeravala sve svoje tajne, onaj kojemu sam x puta plakala na ramenu, onaj koji je uvijek sa mnom gledao Prljavi ples i navijao za Juventus, radovao se mojim uspjesima i plakao sa mnom, i iako nas je život odveo u različitim smjerovima i znalo je proći dana pa i tjedana da se nismo čuli ni vidjeli, uvijek bio tu za mene, i da ga nazovem u pola noći znam da bi se stvorio baš kao čarobnim štapićem, i obrnuto.. otišao je među anđele. I sad dok ovo pišem, još uvijek se nadam da će me netko probuditi iz ružnog sna i grlo mi se steže. Moj se svijet to jutro rasuo u milijardu komadića, jer bio mi je poput brata kojeg nikad nisam imala i otišao je prerano.. Mogla bih o našim dogodovštinama napisati knjigu, a moglo ih je biti još.. ma za barem pet komada. Pitanje u glavi zašto ostaje bez odgovora, samo šok i bol i nevjerica..
Vrijeme liječi rane, kažu. Bullshit! 'Samo' se treba naučiti živjeti s tim da je i u meni nešto umrlo taj dan i da svijet više nikada neće biti isti.. nositi se sa činjenicom da ga nikad više neću vidjeti ni čuti mu glas.. Shvatiti da je on sad na boljem mjestu i da ćemo se jednog dana opet zajedno glupirati i smijati. A dotad.. učim se i trudim se i svuda sa sobom nosim nosim sve naše lijepe uspomene. To mi bar nitko ne može oduzeti.

A onda, kao da to nije bilo dovoljno. Poziv drugi par sati kasnije. Prijateljica je na drugom kraju Hrvatske imala prometnu i ni kriva ni dužna završila u bolnici. Auto je skoro pa neprepoznatljiv, ali srećom ona se polako oporavlja i ubrzo će opet biti ona stara.
Par dana kasnije, slučaj Salopek. Isplakala sam valjda i dušu iz sebe za čovjekom kojeg nisam poznavala.

I onda nakon nekog vremena shvatiš.. Sad te ima, sad te nema.. Dosta je bilo briga, planiranja, čekanja.. i previše!

Nadam se da sad shvaćate zašto me nije bilo na društvenim mrežama i da mi nećete zamjeriti što vam nisam odgovarala. Ne mogu reći da mi niste nedostajali, ali nisam imala riječi, ideje, inspiracije, nikako nisam željela zacrniti nebo iznad ovog mog malog kutka, ali s druge strane, imala sam i potrebu danas vam sve ovo ispričati..

Hvala vam svima što ste tu, hvala na lijepim komentarima, suze su mi krenule kad sam pročitala da vam falim, hvala curama koje su mi dodijelile tu čast i tag Sisterhood of the world blogger award (pišem ovih dana, čim čim prije!).
Žao mi je što sam propustila toliko stvari u blogosferi, puno rođendana i lijepih priča, recenzija i outfita, nadam se da me shvaćate i obećavam vam da ću sve nadoknaditi.

Mila