petak, 21. kolovoza 2015.

Wish you were here

petak, 21. kolovoza 2015.
Skoro je mjesec dana prošlo otkad sam zadnji put upalila računalo. Mislim da mi se to nije nikad dosad dogodilo i iako sam vam u zadnjem postu napisala da neću biti aktivna na blogu neko vrijeme, ipak nisam planirala nestati na tako dugo, ali.. Uvijek taj Ali.
Voljela bih da vam danas mogu pričati o lijepim stvarima, o putovanju i kako će mi ovo ljeto ostati u lijepom sjećanju.. Ali nažalost, istina je posve drugačija i žao mi je što ću vam možda danas s*ebati dan. Voljela bih da je najgore što mi se dogodilo upala onog temporomandibularnog zgloba (pas mater, to se samo meni može dogoditi!).


Sve je krenulo tog jutra kad sam se probudila s natečenim vratom i užasnim bolovima u lijevom uhu i umjesto na putu za Zagreb, završila na hitnoj tresući se kao prut. Naši su doktori tako brzi da sam uspjela naučiti izgovoriti otorinolaringologija, pet puta izbrojati sve pločice na zidovima i hodniku čisto da budem sigurna i niti paukovih mreža iznad moje glave, dok me vrlo 'ljubazna' sestra nije pitala "Šta oću?". Pa eto, bilo mi je dosadno kod kuće pa sam se došla malo ovdje zabaviti. Uslijedilo je mrcvarenje raznoraznim žlicama, štapićima, gazama, dok nije stigla dijagnoza - uho je ok, grkljan i ždrijelo isto, ali imam upalu temporokačmlhwuegkžnj zgloba. Brufen u granulama 3 x dnevno, na meniju samo kašice, ni slučajno ništa gristi ni žvakati, zijevati ni pod razno i kontrola za tjedan dana jer su limfni čvorovi napravili šoutajm i ako se uskoro ne povuku, idem na snimanje pa ćemo vidjeti što dalje.
Ne'š ti mene, provest ću ja svoj plan u djelo pa makar krepala putem. I drago mi je da jesam, jer sam se ponovno jako lijepo družila s puno dragih ljudi, posjetila neka super mjesta i obavila neloš shopping, iako dijelom u strašnim bolovima, a dijelom skačući po ulici uz uzvike živio brufenko, živiiioooo! Kažu mi da sam tih dana bila najzabavnija ikad. Oh, well.
Kod kuće je uslijedilo šarafanje stvari koje sam donijela iz Ikee, a onda i pripreme za bratićeve svatove i puna kuća ljudi. Nije bilo jednostavno, jer sam po prirodi veliki paničar i uvijek mislim a što ako ovo ili ono ne bude dobro, što ako, što ako.. Ali sve je i te subote prošlo u najboljem mogućem redu, bilo je veselo i isplesala sam se kako dugo nisam. U rezervnim cipelama.

Ali vijest koja me dočekala idućeg jutra me slomila, izvana i iznutra. Moj prijatelj s kojim sam odrasla, onaj koji me naučio voziti bicikl, onaj kojemu sam prvom povjeravala sve svoje tajne, onaj kojemu sam x puta plakala na ramenu, onaj koji je uvijek sa mnom gledao Prljavi ples i navijao za Juventus, radovao se mojim uspjesima i plakao sa mnom, i iako nas je život odveo u različitim smjerovima i znalo je proći dana pa i tjedana da se nismo čuli ni vidjeli, uvijek bio tu za mene, i da ga nazovem u pola noći znam da bi se stvorio baš kao čarobnim štapićem, i obrnuto.. otišao je među anđele. I sad dok ovo pišem, još uvijek se nadam da će me netko probuditi iz ružnog sna i grlo mi se steže. Moj se svijet to jutro rasuo u milijardu komadića, jer bio mi je poput brata kojeg nikad nisam imala i otišao je prerano.. Mogla bih o našim dogodovštinama napisati knjigu, a moglo ih je biti još.. ma za barem pet komada. Pitanje u glavi zašto ostaje bez odgovora, samo šok i bol i nevjerica..
Vrijeme liječi rane, kažu. Bullshit! 'Samo' se treba naučiti živjeti s tim da je i u meni nešto umrlo taj dan i da svijet više nikada neće biti isti.. nositi se sa činjenicom da ga nikad više neću vidjeti ni čuti mu glas.. Shvatiti da je on sad na boljem mjestu i da ćemo se jednog dana opet zajedno glupirati i smijati. A dotad.. učim se i trudim se i svuda sa sobom nosim nosim sve naše lijepe uspomene. To mi bar nitko ne može oduzeti.

A onda, kao da to nije bilo dovoljno. Poziv drugi par sati kasnije. Prijateljica je na drugom kraju Hrvatske imala prometnu i ni kriva ni dužna završila u bolnici. Auto je skoro pa neprepoznatljiv, ali srećom ona se polako oporavlja i ubrzo će opet biti ona stara.
Par dana kasnije, slučaj Salopek. Isplakala sam valjda i dušu iz sebe za čovjekom kojeg nisam poznavala.

I onda nakon nekog vremena shvatiš.. Sad te ima, sad te nema.. Dosta je bilo briga, planiranja, čekanja.. i previše!


Nadam se da sad shvaćate zašto me nije bilo na društvenim mrežama i da mi nećete zamjeriti što vam nisam odgovarala. Ne mogu reći da mi niste nedostajali, ali nisam imala riječi, ideje, inspiracije, nikako nisam željela zacrniti nebo iznad ovog mog malog kutka, ali s druge strane, imala sam i potrebu danas vam sve ovo ispričati..

Hvala vam svima što ste tu, hvala na lijepim komentarima, suze su mi krenule kad sam pročitala da vam falim, hvala curama koje su mi dodijelile tu čast i tag Sisterhood of the world blogger award (pišem ovih dana, čim čim prije!).
Žao mi je što sam propustila toliko stvari u blogosferi, puno rođendana i lijepih priča, recenzija i outfita, nadam se da me shvaćate i obećavam vam da ću sve nadoknaditi.



Mila

Broj komentara: 30:

  1. Ajoj draga, kako mi je žao zbog svega sto te zadesilo :'( Iskreno saučešće za prijatelja. Milo moje, pitanja bude puno, pogotovo u takvim slučajevima, ako nista drugo ostaje nam bar utjeha da se nisu patili i da im je gore lipo, mjesto na kojem nema patnje, ni boli. Mislila sam ja na tebe, ali kako sam rijetko zadnjih misec i nesto po fejsu zbog temperatura koje su bile i preko 35 nije mi se dalo nista. Falili su mi tvoji postovi i komentari, i mislila sam da pišeš i da ću sve nadoknadnit, kad ovaj post :( Budi jaka, misli na sve lijepo što ste prozivjeli a ovaj citat je pravi, nema čekanja milo moje, zivit treba a ne čekati ovo, ono.... čuvaj se :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno draga moja na lijepim riječima <3 Razumijem te u potpunosti, ni meni na onih skoro pa +40 nije bilo ni do čega i nadam se da se više neće ponoviti. Šaljem veliku pusu u lipi Split :*

      Izbriši
  2. primi moju sućut ... <3 <3

    OdgovoriIzbriši
  3. Draga moja,jako mi je zao sto ti se toliko toga lose izdesavalo.Nadam se da je sa zdravljem sad sve u redu,i da je prijateljica dobro,a za prijatelja se slazem i potvrdujem ono tvoje BULLSHIT!svi su mi isto govorili kad mi je umrla mama prije 14 god i ne,vrijeme to NE LIJECI,nego jednostavno prihvatis da te osobe nema i pokusavas zivjeti sa tim,a da je lakse,nije !!!Odlican mi je ovaj tekst,toliko istinit,svi mi nesto cekamo umjesto da zivimo!Draga,zelim ti sto brzi oporavak od svih ovih losih stvari,i da se vratis u neku normalu.Drzim ti fige i saljem poljubac:-)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti Renchice na svemu! I meni je jako žao da si tako rano ostala bez mame, i uvijek će ljudi reći taj eto klišej jer nema se tu što drugo, ali isto mislim da nikad nije i ne može biti lakše, samo ono.. tako je valjda moralo biti, a mi smo tu da guramo dalje i naučimo se živjeti s tom boli i komunicirati s njima na neke druge načine..
      Srećom, limfni čvorovi su se povukli i sve je ok, a i prijateljica je već puno bolje :) Šaljem ti puno, puno zagrljaja! :*

      Izbriši
  4. Ajme bože, svako malo si mi padala na pamet i bila sam uvjerena da se negdje dobro zabavljaš...Prvo sam stisnula lajk na fejsu čim sam te vidjela sa novim postom misleći 'jeeeeej, vratila se!' i onda čim sam ga otvorila nešto me stegnulo u grlu. Tako mi je žao zbog gubitka dragog prijatelja, znam da u takvim situacijama te ništa ne može utješiti i da je bol gotovo pa neizdrživa, ali šaljem puno zagrljaja :** Odmah sam se sjetila meni jako drage prijateljice koju sam izgubila krajem srednje škole i suze su mi krenule na oči, to su ljudi koje nikad nećeš zaboraviti, čiji gubitak nikad neće biti manje bolan, čija prisutnost će ti uvijek faliti u nekim trenucima, ali se nakon nekog vremena život na neki čudan način nastavi. Podijeliti ću s tobom jednu sitnicu koja je meni u tim danima znala izmamiti osmjeh na lice, možda pomogne: nedugo nakon njene smrti sam negdje pročitala/vidjela da, kad nas drage osobe jednom zauvijek napuste, se kod nas vraćaju u liku raznih leptira. I dan danas kad ih vidim oko sebe, nasmiijem se i sjetim se toga :) Nisam osoba koja vjeruje u boga i sve te priče, ali vjerujem u leptire :) Pa evo, ako barem malo mogu pomoći, bit će mi drago :) Drži se! :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I meni je jako žao radi tvoje drage prijateljice.. Nikad prije nisam čula to za leptire, a onda sam vidjela tvoj komentar i isto popodne mi je jedan poseban sletio na ruku.. vidjela si ga kad sam ga uspjela uhvatiti na balkonu :) Hvala ti puno, puno na toplim riječima i podršci i jednoj dobroj vibri koju uvijek osjećam kad klafram s tobom :) Ovakve situacije u životu ti puno pomognu i u tom pogledu, kad vidiš tko ti je pravi prijatelj i tko je uz tebe bez obzira na sve, i zanimljivo je kako su me neki ljudi razočarali zadnjih dana u tom pogledu, a neki kao ti uspjeli ohrabriti i čak navući osmijeh na lice, iako se poznajemo tako kratko i tek preko ekrana.. Šaljem veliku pusu :*

      Izbriši
  5. Ajme draga moja, suze same idu i ne, ne mogu zamisliti kako ti je (na veliku sreću), ali znam da što god napišem neće pomoći da ti bude barem na tren lakše....mogu ti samo poslati zagrljaj i nadati se da će i tebi pomoći ova Mateina priča s leptirima. Čovječe, koliko sam samo puta pomislila koliko mi fališ ovdje, a nisam mogla ni zamisliti što prolaziš. Tako mi je žao. :(( Ljubim te puno, puno! <3 <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pomažeš draga vjeruj mi, već s ovim što si tu i što znam da mogu računati na tebe ako mi se bude pričalo pa o bilo čemu, iako se tako kratko "znamo" <3 I ja tebe :**

      Izbriši
    2. Upravo tako, tu sam za bilo kakav razgovor. :*** <3

      Izbriši
    3. https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/df/89/e7/df89e70b13044cc9297dba439bf60ed3.jpg <3

      Izbriši
  6. Ajoooj, baš mi je žao zbog svega što ti se dogodilo. :( Kada sam vidjela da si objavila novi post razveselila sam se, ali kad sam ga počela čitati rastužila sam se, baš strašno, istina je da nikad jedna nesreća ne ide sama. :S
    Drži se i pomogni prijateljici ako možeš u opravku jer je njoj sigurno puno teže osobito psihički kada se tako neka nesreća dogodi.
    Nadam se boljim vijestima od tebe uskoro i da ćeš nas uveseljavati novim postovima :*
    A ja se idem javiti prijatelju kojeg nisam već vjerojatno mjesec dana čula, nema čekanja :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti što si svratila i drago mi je da sam te evo potaknula da nema čekanja. Prečesto na to zaboravljamo, a onda kad se nažalost dogodi nešto ovakvo, žalimo što nije bilo bar još malo više vremena..
      Prijateljica je isto bila psihički slomljena, sad je srećom puno bolje samo imamo problema s njenom hiperaktivnošću i ludim idejama dok bi trebala mirovati. Ali drago mi je da se vraća ona stara Maja, u svakom slučaju :)

      Izbriši
  7. Joj, mnogo mi je žao :((( I ja sam milsila da uživaš negde pa te zato nema. Znam da ti neće pomoći nikakve reči, ali šta da radiš, nažalost život je i to. Baš su ti se skupile ružne stvari, ali svi mi imamo takve periode. Nadam se da ćeš se osećati bolje u mesecima koji slede. I mom mužu je umro pre neki dan jedan od najboljih drugova i baš je tragedija kad ode neko tako mlad. Ali život ide dalje i što kažeš, ne treba čekati, stajati, planirati, sve je sada i ovde. Ljubim te i šaljem pozitivnu energiju :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I meni je jako žao za vašeg prijatelja :( Baš kao što kažeš, život je i to.. a uz drage ljude u blizini i ovakve prijatelje poput vas lakše se i vratiti nekom normalnom životu i ići dalje.. Hvala ti puuuno :*

      Izbriši
  8. Žao mi je što si imala tako teško razdoblje....moja sućut za prijatelja... :( <3 <3 <3

    OdgovoriIzbriši
  9. Ajme koliko tužnih stvari je tebe pogodilo :( :( :( :( moja sućut :( Nadam se da ćeš biti dobro i da se ovaj niz nesretnih događaja prekinuo i da se više neće ponoviti :*

    OdgovoriIzbriši
  10. Jako mi je žao zbog svega kaj te zadeslo, i to tak odjednom :( Nažalost, znam kako je to kad izgubiš nekog jako bliskog..i tak mladog.. Jako je teško pomiriti se s time da više nikad nećeš vidjeti ni čuti tu osobu..bar ne u ovom životu..ali nakon nekog vremena jednostavno naučiš živjeti s tim..nije lako, ali moram priznati da je meni upravo blog pomogao u cijeloj toj priči..morala sam nečime zaokupiti misli..stalno sam izmišljala neke nove hobije samo da ne mislim o tome..i dobro da jesam, inače bi skroz prolupala.. Nadam se da budeš i ti našla nekaj kaj te bude barem malo uveseljavalo u ovim teškim trenucima..i da budeš uskoro opet ona stara, a prijateljici želim brzi oporavak :) Šaljem jedan veliki hug! :*

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I meni je žao što si i ti morala iskusiti takvu bol i tugu, ali na neke stvari nažalost ne možemo nikako utjecati.. Potpisujem, bude lakše kad nečim zaokupiraš misli jer dok samo sjedim i čitam ne mogu se koncentrirati, misli mi bježe i samo razmišljam i moram nešto ići raditi pa sam onda danima radila generalku ormara i podruma čak, pa prčkam po blogu, a počela sam i raditi pa dani brže prolaze. Hvala ti od srca na lijepim riječima i željama i u moje i Majino ime <3

      Izbriši
  11. Draga Mila, malo kasnim ali znam da nećeš zamjeriti... Falila si, ali sam kao i većina cura mislila da si zaglibila negdje na moru, bez signala i interneta. Nažalost, stvarnost je bila drugačija. Žao mi je zbog svega što si prošla i zbog svega što ćeš još proći. Vjerujem da si sa njime izgubila dio sebe, ali kao ona koja vjeruje u Boga, vjerujem da on je na boljem mjestu a i da ćeš i ti za neko vrijeme biti bolje ili se, kako si sama napisala, naučiti živjeti s gubitkom. Ostala ti je ljubav i vaše uspomene, a to je ono što je samo i zauvijek vaše! Ljubim te puno puno i za kraj... FORZA JUVE! :*****

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Trudim se misliti upravo to što si i sama napisala i živjeti bez čekanja i samo pozitivno dalje, jer da je tu sad bi mi opalio čvogu kao nekad i rekao da samo gubim vrijeme cmizdreći ;) Hvala ti moja bianconera :***

      Izbriši
  12. Draga Mila, čitam valjda već peti put i misim napisati nešto smisleno al ne ide, ne znam što napisat da bi bilo od neke pomoći, meni je bilo valjda isto ili slično kad mi je prije par godina umro tata, bio mi je i tata i prijatelj i možda zvuči glupo al više mama od mame :( eto čak ne mogu napisat ni to da vrijeme stvarno liječi rane, ne liječi. Vrijeme prolazi i ako imaš sreće pun je stvari koje te odvaraju od boli i rijedje je osjećaš i sve si jača ali kad se sjetiš sve je isto i bol i pitanja Zašto i trenutak kad si čula da ga nema :( Meni je ta bol pomogla da vidim tko je stvarno uz mene, otišli su neki prijatelji kojima je bilo čudno što mi se ne da izlazit ili se ne mogu uvijek smijati ali ostali su oni koji su me znali zagrliti kad sam plakala danima :( :( :( to mi je jedino valjda pomagalo i tada i sada samo zagrljaji... pa eto Mila šaljem ti ih puuuuno puuuuno :) budi jaka možeš ti to i za njega i za sebe kakva si bila s njim :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žao mi je što sam i tebe sad tako rastužila, i šaljem ti veeeliki zagrljaj! Nema se tu što puno smislenoga reći, kao što i sama kažeš, vrijeme i život idu dalje i zaokupiraš se nekim drugim stvarima pa manje razmišljaš o tome..
      I neka su otišli jer očito nisu bili pravi.. i ja imam takvih i to je mom umu potpuno neshvatljivo.. Ali očito mi ni ne treba biti žao, baš kao ni tebi, jer ne kažu za bezveze da se pravi prijatelj u nevolji poznaje. Ljubim te i tvoju princezicu puuuno!!!

      Izbriši
  13. moja sućut zbog gubitka dragog prijatelja...Istina je da vrijeme neke stvari ublaži, ali praznina ostaje. Nije moguće ne patiti kad izgubimo nekoga koga smo stvarno voljeli i tu nam drugi, a ni mi sami, ne možemo puno pomoći. No, ljubav zapravo nema kraj, a osobe koje volimo uvijek su na neki način s nama. Najbolji način da nekome odamo počast je da ga nosimo u srcu i živimo dalje, a možda ne bi bilo loše da zapišeš sve te vaše dogodovštine...možda ne odmah, ali jednog dana kada budeš spremna to bi mogao biti dobar način za očuvanje dragocjenih uspomena. Možeš to sačuvati samo za sebe ili podijeliti s drugima, ali stavljanje osjećaja na papir nekad stvarno pomaže.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Draga Ivana, oprosti što ti tek sad odgovaram i hvala ti puno na svim ovim lijepim i tako istinitim riječima. Ljubav nema kraj, a osobe koje volimo uvijek su na neki način s nama. Divno si to rekla <3..
      Možda ne bi bilo loše, razmislit ću o tome jednom, kad se osjetim spremnom.. A toga stvarno ima puno jer praktički smo rođeni zajedno, u svega par dana, i tako mi nedostaje..

      Izbriši
  14. O, Bože, mogu zamisliti tu tugu. Jednom sam negde pročitala ''Kad mlad čovek umre, to je kao da sunce zađe u podne.'' Neprirodno i strašno.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da nešto slično piše u Starom zavjetu. Odlično rečeno, umjesto da najjače zagrije..

      Izbriši

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
Chocoholic Logic © 2014