Poklon-vodič ~ za njega

Kupovanje poklona dragim osobama za mene predstavlja pravi gušt. Ne mora to biti nekim posebnim povodom, već toliko puta mi se dogodilo da sam u izlogu vidjela nešto u čemu sam prepoznala mamu ili sestru i nisam mogla odoljeti, a da ih ne obradujem. A ne mora biti niti ništa veliko ni skupo, toliko da gaće ostavimo na štapu, a pogotovo za blagdane. I ove ću godine najdražima kupiti pokoju sitnicu za ispod bora, tek toliko da im pokažem da sam mislila na njih. Ali, kupovati ženama je manji problem, svi znamo da je teško fulati sa šminkom/nakitom/komadom odjeće. A prava glavobolja tek nastupa kad krenem razmišljati - što kupiti njemu?

 via

Sreća je u malim stvarima

via

#instalistopad

20 random stvari o meni

Dragi moji čokoholičari, evo me natrag nakon skoro tjedan dana! Svemu je više-manje kumovao poslovni put u Zagreb prošli tjedan, koji mi je pa već u pripremama iscrpio baterije. Ipak, radovala sam mu se kao malo dijete jer volim Zagreb i taj užurbani životni stil i voljela bih jednoga dana živjeti tamo. Za razliku od mr. Čokoholičara koji za to, što zbog gore već spomenutog, što zbog Hajduka, ne želi ni čut :D
Na moju (ne)sreću, od shoppinga sam uspjela vidjeti samo malo izloga Ilice, što ste mogli vidjeti na IG-u, ali u planu je jedan malo duži vikend u 11. mj. nakon kojeg ću vam se nadam se moći i pohvaliti s nečim lijepim.
A danas za vas imam jedno lagano štivo, jer ipak je ponedjeljak, i nakon ovako burnog i ultrakratkog vikenda u kojem mi je falio bar još jedan dan između subote i nedjelje, ništa mi pametnije ne pada na pamet osim random ideje da se malo bolje upoznamo, zabavimo i nasmijemo :))

My guilty pleasures

Grešno zadovoljstvo (engleski: guilty pleasure) ili slatki grijeh je izraz za aktivnost koju neka osoba upražnjava i koja donosi užitak, iako istovremeno zbog nje osjeća nelagodu ili grižnju savjesti. Pod time se najčešće podrazumijevaju hrana ili vrsta zabave koja se smatraju odrazom lošeg ukusa ili na ovaj ili onaj način "nedostojne" osobe koja ih konzumira, obično pripradnika više klase ili intelektualca. Kao primjeri se mogu navesti brza hrana, slušanje turbo folk muzike ili gledanje eksploatacijskih filmova.
(via Wikipedia)

via

Before I die

Poslijepodne sam provela na kavi s dragom kolegicom, koja je dio godišnjeg provela u Beogradu. Kad bolje razmislim, bila je to manje klasična šalica razgovora, a više njezin monolog o Beogradskoj tvrđavi, Dorćolskoj obali Dunava, ludom noćnom životu i zgodnim frajerima, shoppingu u Knez Mihajlovoj.. ali sam baš uživala i žao mi je da još nikad nisam bila u tom velegradu, iako mi je relativno blizu. Jedna od stvari koja mi se jako svidjela je i njezina priča o zidu Before I die na Adi Ciganliji.

Projekt Before I die osmislila je Candy Chang. Nakon gubitka voljene osobe, sa željom da podsjeti i sebe i sve druge na prave vrijednosti u životu te potakne svijest o pomalo zaboravljenim i zapostavljenim željama koje često ostanu nerealizirane, oslikala je zid napuštene kuće u New Orleansu i ispunila ga započetim porukama "Before I die.." ili "Prije nego što umrem, želim..". Odaziv njezinih sugrađana je bio sjajan te je potaknuta time odlučila ideju podijeliti dalje i izraditi upute za izradu vlastitog zida. Danas u svijetu postoji više od 425 takvih zidova u preko 60 zemalja i prava je šteta da ga mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo.
To me inspiriralo da bar u ovom, svom kutku podijelim s vama neke od stvari koje bih željela vidjeti, čuti, naučiti, doživjeti.. Ipak ne mogu baš sve jer onda se neće, ma znate već ;) Bez obzira na to, čeka vas poduži post pa skoknite po grickalice i uživajte! ;)

24 sata nakon što je Candy Chang stavila natpis (via)

Wish you were here

Skoro je mjesec dana prošlo otkad sam zadnji put upalila računalo. Mislim da mi se to nije nikad dosad dogodilo i iako sam vam u zadnjem postu napisala da neću biti aktivna na blogu neko vrijeme, ipak nisam planirala nestati na tako dugo, ali.. Uvijek taj Ali.
Voljela bih da vam danas mogu pričati o lijepim stvarima, o putovanju i kako će mi ovo ljeto ostati u lijepom sjećanju.. Ali nažalost, istina je posve drugačija i žao mi je što ću vam možda danas s*ebati dan. Voljela bih da je najgore što mi se dogodilo upala onog temporomandibularnog zgloba (pas mater, to se samo meni može dogoditi!).

Bonjour! Dobro došli!

Već dugo imam želju za svojim malim kutkom u bespućima interneta. Želju, koju sam odugovlačila ostvariti i odgađala, iz razno raznih razloga. Ali želju, koja nije nestala. Iako je već rano jutro, iako sam napisala bar tri uvodna posta kojima nisam bila zadovoljna pa ih potom obrisala, ovaj puta neću odustati. Priuštit ću to sebi, jer zašto ne bi? Evo ga, na dobrom sam putu, i rime su se počele nizati ;) Najteže je započeti.

Pisala sam dnevnik kao klinka, još u osnovnoj školi. Ustvari, ima li netko da nije? Zvao se Sara. Svaki moj zapis započinjao je riječima: "Draga Sara, danas sam.." Još ih sebično čuvam. Da, nije postojao samo jedan, ispisala sam ja bilježnica i rokovnika i onih slatkih spomenara s ključićima na desetke. Posebno u teškim, ratnim danima, kad sam bila daleko od kuće i svih dragih ljudi uz koje sam se osjećala sigurno. Ustvari, nikad (pa ni dan danas) nisam bila osoba koja bi bez problema s bilo kim otvoreno razgovarala o bilo kojoj temi. Posebno o onome što me muči, tišti.. Bilo mi je lakše gutati to u sebi, izvana glumiti da je sve ok, a onda istresti svoje misli na papir (jer papir trpi sve) i osjećati se bolje. Uvijek sam se bolje izražavala pismeno, i imala samo najbolje ocjene iz sastavaka. Ali nisam tu da se jadam, niti ovaj blog kojeg sam toliko željela i s kojim imam lijepih planova, to zaslužuje. Jednostavno, ove misli su same izašle iz mene, i vi koji ćete slučajno zalutati u ovaj moj mali kutak svemira, imate pravo znati ponešto o meni i o tome što ćete ovdje ubuduće moći pronaći..